Postoji li psihoterapija u poslovnom okruženju?

Razvoj liderskih kompetencija, oslobađanje potencijala zaposlenika, transformacijsko vodstvo, coaching, organizacijske konstelacije… udomaćeni su termini u poslovnom okruženju. Visoki zahtjevi okruženja, vrebajuća konkurencija, vječna težnja za većom efikasnošću uz manje troškove i što motiviranije zaposlenike, samo su dio svakodnevnog pritiska koji tjera menadžere i stručnjake u upravljanju ljudskim resursima da što više iskoriste spoznaje humanističkih znanosti. Psihologija je dobrodošla. Psihoterapija se, pak, u poslu obično ne spominje, osim u pošalicama na pauzama kada kolege uzviknu da će im nakon ovog sastanka trebati psihoterapija… Jednako kao što npr. spominju lijekove za želudac, za bolove ‘u kičmi’ ili antibiotike. Psihoterapiji nije mjesto i ne postoji u poslovnom okruženju… ili ipak, nije tako jednostavno?

Tragovi psihoterapijskih tehnika

Business coaching, executive coaching (i razne druge inačice), NLP usavršavanja, intenzivni programi razvoja lidera i sl. – sve navedeno dakako nije psihoterapija, no značajan dio tih procesa, odnosno znanja za njihovu primjenu, i mnoge metode i tehnike rada, izvedeni su iz psihoterapijskog rada. Često se radi samo o preslikama psihoterapijskih tehnika, prilagođenih za brzu fast food konzumaciju, što može voditi nekvalitetnom i manipulativnom radu s ljudima. Nasreću, to bi ipak trebale biti iznimke. Coaching kao način razvoja zaposlenika predstavlja jedan od najboljih izbora razvojnih aktivnosti, posebno u slučaju menadžera, koji i jesu najčešće klijenti u business coachingu.

Sretni i nesretni pokušaji

Ranih 90-tih godina, u Hrvatskoj su organizacije počele angažirati psihologe, psihijatre i psihoterapeute u radu s grupama u poslovnom okruženju. Bilo je tu sretnih i manje sretnih pokušaja. Sretniji su utabali put drugim stručnjacima, a manje sretni nažalost, izazvali podozrenje i odbojnost prema svemu s prefiksom psiho. Ponekad se radilo o nerazumijevanju poslovnog okruženja kao specifičnog sustava djelovanja čovjeka. Kako su mnogi stručnjaci u ovom području sve bolje razumijevali sistemski pristup u radu s pojedincima i grupama, to su više prilagođavali svoj rad klijentima, bili oni organizacija ili osoba. Međutim, i dalje je za kvalitetnog coacha važno iskustvo u biznisu, jednako kao što je za poslovne konzultante važno poznavanje branše kojoj pripada organizacija za koju pružaju usluge. Stoga ni ne čudi da mnogi coachevi dolaze s pozicija direktora, menadžera, stručnjaka u ljudskim resursima, inžinjera, voditelja projekata i sl.

Sličnosti s drugim razvojnim aktivnostima

Sofisticirani pristupi razvoju menadžera i lidera, imaju mnogo sličnosti s psihoterapijom:

  • cilj je osobni rast klijenta;
  • osvještavanje obrazaca ponašanja i veći uvid u sebe;
  • klijenta se potiče da preuzime odgovornost za svoje izbore, odluke i ponašanje;
  • osvještavanje i razvoj vlastitih potencijala;
  • promjena nefunkcionalnih obrazaca ponašanja;
  • pomoć klijentu da sam pronađe najbolje rješenje/ odgovor za svoje nedoumice/ probleme/ izazove.

O kojoj psihoterapiji uopće pričamo?

Razlike između psihoterapije i npr. coachinga koje se mogu naći na forumima i blogovima obično predstavljaju razliku između psihodinamskih i humanističkih pravaca psihoterapije (iako je i to pojednostavljeno), a ne između coachinga i psihoterapije kao takve. Više govore o neznanju onoga tko piše.

Definiciju coachinga je teško sažeti u jednu rečenicu, pa je mnogima lakše napisati što coaching nije, i pri tome iskarikirati cijelu jednu profesiju, suziti ju na samo 1 od 10-ak mogućih pravaca (i čak oko 400 škola) ili jednostavno, preskočiti zadnjih 60-tak godina razvoja psihoterapije. Slično bi bilo da se automehaničar iz 80-tih probudi iz hibernacije i krene s čekićem i kliještima popravljati moderni auto, bez osnovnog znanja elektronike i rada na računalima i testerima. Pojedini psihoterapijski pravci imaju identične temeljne principe rada i ciljeve u radu s klijentom, kao i coaching. Također, mnogi psihoterapeuti vrlo rijetko ili nikada ne rade s klijentima koji imaju teže psihičke probleme.

Mnogi psihoterapijski pravci, kao što je transakcijska analiza, kognitivno-bihevioralna terapija, realitetna terapija, geštalt terapija našli su svoje mjesto u poslovnom okruženju, što i ne čudi uzevši u obzir da se njihov razvoj odvijao paralelno kada i začeci onoga što danas zovemo coachingom. Sredinom 20. stoljeća događao se veliki val izlaska stručnjaka iz zatvorenih krugova među mase, osvještavanja mogućnosti suvremene psihologije i njenih spoznaja u svakodnevnom životu, pa tako i poslu.

Sportski treneri i poslovni ljudi, kao Timothy Gallwey, Werner Erhard, Thomas Leonard, Sir John Whitmore, Laura Whitworth i mnogi drugi napravili su veliku uslugu psiholozima i psihoterapeutima nevičnima marketingu, prepoznavši potrebu da se znanja, koja su dotada čučila među užim krugom ljudi, iskoriste bilo u sportu , biznisu i općenito postanu dostupnija i razumljivija široj javnosti. S tim, istina, idu i nuspojave, kada treneri bez stručne naobrazbe ulaze u dublji rad s grupom ili pojedincima, za koje nisu osposobljeni. Tu vrijedi uzrečica: Malo znanja je opasno znanje. Daje lažni osjećaj razumijevanja onoga što se događa, posebno ako se treneru sviđaju neke „efektne“ psihoterapijske tehnike, pa ih koriste bez razumijevanja i više iz potrebe da impresioniraju klijente.

Postoji li na kraju u organizacijama psihoterapija u užem smislu?

Iako je rijetko srećemo, u nekim organizacijama postoje specifični programi ili odjeli koji za zaposlenike pružaju usluge psihološkog savjetovanja i psihoterapije. U slučaju stalnih programa, fokus su skupine zaposlenika koji rade u specifičnim, psihološki zahtjevnim uvjetima rada. Osim vojske, policije i zaštitarskih tvrtki, to mogu biti zaposlenici koji su dugo odsutni od kuće, obično u inozemstvu, kao što su pomorci i građevinari. U slučaju privremenih programa, radi se o npr. kriznim situacijama ili traumatskim događajima kojima su bili izloženi zaposlenici. Organizacije s velikim brojem zaposlenika nude ovakvu mogućnost svojim zaposlenicima, kako bi im pomogli u jačanju i održavanju zdravog funkcioniranja na radnom mjestu, pomažući direktno u poslovnim problemima, ali i privatnim problemima koji mogu uključivati zdravstvene probleme, probleme u obitelji, probleme s ovisnostima (alkohol, droga, kocka i sl.), a koji onda mogu utjecati na njihov rad. Programi pomoći zaposlenicima polaze upravo od toga da posao pati, kada zaposlenik pati.

Američko Ministarstvo rada zaključilo je da poslodavci sa svakim dolarim uloženim u programe pomoći zaposlenicima uštede od 5$ do 16$. Autori Goetzel, Juday and Ozminkowski (1999) su analizom preko 20 studija od kojih su mnoge proveli sami poslodavci, ustanovili da je na svaki uloženi dolar povrat od oko 2$ do čak 13$. Vrijedi naglasiti da su programi koji se tiču mentalnog zdravlja imali najviši povrat ulaganja.

Autorica: Jasmina Sočković
Tekst je originalno objavljen u Liderovom web izdanju 2013. te su unesene manje izmjene.

Leave a Reply

Your email address will not be published.